Kamen po kamen

Kamenolom

06.06.2007.

Kamenorezac

O tom kamenu su pričali mnogi. Pisali su mu i pjesme i priče. Kroz tuđe putopise obišao je pola svijeta. Jer kamen je to. Hercegovački.

I nadigoše se kamenoresci. Razni. Jer što je kamen ako ga ostaviš u zemlji. Zemlji iz koje je iznikao. Industrijalizacija. Modernizacija. Treba kamen sklesati. Kamenom. Dlijetom. Dijamantom. Oblikuj spomenik palim junacima. Napravi bistu mrskom junaku. Napravi nešto što nikad iz zemlje poniklo nije. Napravi spomenik nečemu što nigdje drugo do u zemlji završiti neće.

Tako i ti, dragi moj. Uze dijamant, uze dlijeto, uze kamen u ruku. Klesar. Tesar. Kamenorezac.

Oblikuj, reži, skrati, steši, razbij pa počni ispočetka. Jer htio si biti kamenorezac. Kao što si htio biti pilot, u trećem osnovne.

Udri kamenom. Udri dok ne dobiješ odgovarajuću veličinu. Izbruši dijamantom. Izbruši da se ne vide ivice. Potegni dlijeto i ispiši slova i brojeve. Paloj junakinji. Neznanoj junakinji jedne loše ispričane priče.

Ali, dragi moj kamenorescu, koji je kao mali sanjao da bude pilot, loš si kamen izabrao. Jest hercegovački, ali nije granit. Nije jablanit. Ovaj kamen je prosti, južnohercegovački krečnjak. Krečnjak je krut, sve dok ne udariš gdje treba. Sve dok ne zabiješ dlijeto u pravu žilu. Onda se pretvori uprah. Skupa sa brojevima koji su označili pad neznane junjakinje još jedne besmislene priče koja će tek možda par godina provesti u udžbeniku za treći razred osnovne škole, prije no što uđe u zaborav.

A zemlja iz koje je iznikla čeka. I prah i kamen.

21.05.2007.

Kamen na stolu


“Svi očevi su isti”, mirno zaključi ona, žena moga prijatelja. Žena koju bih trebala da volim jer je i on voli. Žena koja bi trebala da mi se sviđa, jer je njegova izabranica. Žena koju ja, usljed duge historije prijateljevanja sa njenim mužem, treba da prihvatim kao svoju prijateljicu. A meni se ona nimalo ne dopada. Mirno pijem svoj sok, i jedem neukusan kolač koji treba da pohvalim kao ukusan, jer ga je ona napravila. Mirno palim sedmu cigaretu u sat vremena, i iskaljujem svoj bjes tako što pepeo otresam kao da je od gvožđa. Jer ja, zarad duge istorije i kvalitetnog porijekla prijateljstva sa njenim mužem, treba da je prihvatim. Treba da prihvatim i to što mi je usred vožnje zgrabila desnu ruku i prijetećim glasom počela pričati o isprekidanim linijama života i ljubavi.
Treba da prihvatim i da su boje njegovih zidova neodgovarajuće. Treba da prihvatim i da je njeno porijeklo bolje od muževog. 

Sa osmijehom sam joj rekla da ne vjerujem u babine gatke. Sa osmijehom sam joj rekla i da joj je kolač ukusan, i da su boje zidova stvar ličnog ukusa. Sa osmijehom sam joj rekla i da nije bitno odakle dolazimo već kuda idemo. Ali, ona je bacila kamen na stol. Kamen koji ne mogodoh gurnuti ispod stola kao što gurnuh i ostale, već izustih, mirno, bez imalo prijetnje u glasu: “Nisu svi isti.”

A, ona onaj kamen, vrući kamen prevrće u ruci, i priča o svom ocu. Priča o mom ocu. Priča o ljubavi, porijeklu i isprekidanim linijama života i ljubavi na mom dlanu. Priča da na mom dlanu nema djece, i da ih nikad neće ni biti.

Neke tradicije, i neke ljubavi treba ubiti na samom početku. Neke porodice, trebaju da zamru. Neka djeca, ne trebaju nikad spoznati roditeljsku ljubav. Neki prijatelji, trebaju ostati u prošlosti. Neko kamenje, treba gurnuti nogom pod stol, sve dok se ne ohladi i ne zaboravi. Jer vrelo kamenje, na stolu, uvijek ostavi izgorjeli trag. Stol, možeš zamijeniti, ali onu ploču, naše duše, nikad. Na njoj uvijek ostaju ožiljci plamena.

19.12.2006.

Lažni kamen


Lažem puno češće, već što bih htjela priznati. Gomila malih, na oko bezazlenih, laži koje su tu da zaštite. Neke štite mene, neke štite druge. Sitne su to laži. Kreneš sa “dobro sam”, a završiš sa “dobra ti je frizura”. Male, bezazlene laži.
Na kraju dana, ipak su laži i koliko god se trudila da ne razmišljam o njima, osjećam grižnju savjesti. Davno sam se prestala crveniti kad ih izgovorim, ali krv udari u mozak i odjekuje “Laž. Sramota.” Mozak se navikao da ih procesira pod “bezazleno” i “tako je bolje”, tako da osjećaj krivice i grižnje savjesti ne traje dugo. Ne traje dovoljno dugo da bih prestala.

Bez obzira na sve, skoro svaka ta laž me boli. Skoro svaka, jer postoje dvije riječi koje već godinama lažem a da se ne zacrvenim. Postoje te dvije riječi koje tako hladnokrvno izgovaram, kao da su istina i činjenica, a bile su i ostale laž.
Dvije riječi koje više nikom, pa ni meni ništa ne znače: “Nazvaću te.”
Uvijek u prolazu i olako izgovorene. Ne sjećam se da sam ikad zastala da razmislim o njima. Ne sjećam se da sam ih ikad osjećala kao laž. Uporno sam ih servirala drugima. Uporno su ih drugi servirali meni. Dvije riječi, jedna laž. Prelako izgovorene.

Ma kamen za mene koja toliko dugo laže te dvije riječi da ih po navici izblebeće čak i onda kad sretne nekog koga bi zaista htjela nazvati, ali od lažljive navike zaboravi da doda: “Nemam tvoj broj telefona”.


07.12.2006.

Kamen zaluđenosti

Ona ga je čekala, tvrdoglavo, kako samo žensko zna. Sa stegnutim usnama, još stegnutijim srcem, i očima koje nisu vidjele ništa drugo osim onog dana kad će se on vratiti.

Priče o njemu su stizale. Stizale su sviju osim nje. Odmahnula bi rukom kad god bi neko pokušao da bilo šta kaže. Jer, ona je njega čekala. Tvrdoglavo.

Godina za godinom se nizala, dok se ne nakupiše tri. Nakon treće godišnjice čekanja, počela je da pita. Pitala je kad će doći.

Prošlo je još mjeseci dok je došao. Njoj nije. Da li slučajno, da li namjerno, srela ga je na ulici. Rekao joj je da se nije puno promijenila. Rekao joj je da mu je baš drago što je vidi. Rekao je, još, da bi obavezno trebali na kafu prije nego što ode. Oteturala je kući.

Našla sam je kako sjedi na stolici, s listom papira u ruci. Ruke na krilu, suze niz lice i list koji pada, dok je ona gledala u samo njoj znanu tačku. Podigla sam papir u kojem je pisalo: “Nismo djeca. Nema potrebe da se zavaravamo. Ja odlazim i ne znam da li ću se ikad vratiti. Ne znam da li ćemo se ikad sresti. Želim ti sve najbolje, i ako nam se nekad ukrste putevi rado ću popiti s tobom kafu. Bilo nam je lijepo dok je trajalo, ali i ti i ja znamo da tu nema ništa više.

Pitala sam da li je ranije pročitala to pismo, da bi mi rekla da ga je pročitala onaj dan kad je on otišao. Pitala sam je zašto je čekala nekog ko, nakon godina provedenih sa njom, nije imao hrabrosti da joj drugačije saopšti da odlazi već kratkim pismom. Rekla je da su u ratu mnogi odlazili bez da se jave. Rekla je još i da je mislila da je to njegov način da je zaštiti. Rekla je i da je znala kako on nju, duboko u duši ipak voli. Rekla i počela da jeca iz sveg glasa. Lupila sam joj šamar, a da sam imala kamen, kamenom bih je čuknula u onu njenu tvrdoglavu, zaluđenu, žensku glavu. Jer samo žensko može sebe tvrdoglavo ubijediti da se pod sjajnim muškim oklopom krije nešto, što nikad postojalo nije, osim u njenoj mašti.

Koliko bi kamenja trebalo da pogodi sve one krasne, zaluđene, tvrdoglave žene, koje sebi dopuste da ih zarobi najgora od svih rečenica: “Ja znam, da u dubini duše, on mene ipak voli, ali…”

27.11.2006.

Kamen na srcu


"Sinoć sam se vozila kući i plakala. Nisam plakala već ridala iz sve snage.
Sinoć, po prvi put sam osjetila samoću toliko jako, toliko glasno da je vrištala u mojoj glavi. Nisam bila ni pjana, ni napušena, niti sam sjedila sama ispred tv-a gledajući neki srceparajući film. Vraćala sam se kući iz prepune kafane, u kojoj sam bila sa ljudima koje znam već četiri godine. Već četiri godine se znamo. Izlazimo na ista mjesta, idemo na iste derneke, imamo ista uvjerenja, volimo iste filmove, gledamo iste predstave, slušamo istu muziku. I ne znamo se. Puna kafana ljudi koje znam, i koji mene znaju, a niko od njih ne bi primjetio da sam umrla i da me nema. Možda bi na nekom derneku, neko spomenuo kako je u novinama vidio moju smrtvonicu. Rekli bi "šteta", nazdravili u moje ime, ali na sahrani ne bi bilo nikog. Da sutra neko od njih umre, ja ne bih znala. Možda bih u novinama vidjela smrtovnicu, možda bih rekla "šteta", možda bih nazdravila u njihovo ime. Niti bi oni meni nedostajali, niti ja njima.

Jer, ja, već četiri godine bježim od upoznavanja. Već četiri godine, ja ne pričam o sebi. Već četiri godine ja se ne upoznajem s ljudima. Jer ja sam tako htjela. Ja sam sve svoje prijatelje ostavila pod crnom zemljom moga srca, u mojim sjećanjima i maštanjima. Rasplinuli su se u mojoj mašti jer ja više nemam snage da lažem sebe. Oni su toliko daleko. Ja sam toliko daleko. Šest stopa nas dijeli. I ne, ja ne znam ko je gore, a ko dole. Samo znam da je šest stopa izmedju nas i da sam se jednog jutra probudila bez mašte. I bila sam sama. Trzala sam se još uvijek. Pretvarala se još uvijek. I onda, u toj kafani, gdje su se svi smijali i uživali u lošoj zabavi i još gorem piću, ja sam shvatila da me niko od njih ne zna. Ja sam shvatila da im ni imena ne znam. Bila sam tu, okružena glasovima, vonjom alkohola, smijehom i uzvicima. Sve se vrtilo u krug oko mene, a ja sam stajala u sredini. Sama.

Sinoć sam se uvukla u krevet, i jecala pod jastukom. Jecala dok me umor nije shrvao. Voljela bih reći da sam mirno spavala nakon toga. Nisam. Sanjala sam snove kojih više nema. Sanjala sam mene. Sanjala sam dom. Sanjala sam prijatelje, porodicu.

I nisam ti se htjela javiti na telefon. Ni prvi, ni drugi put. Isključila sam ga. Nisam htjela da mi kažeš da si zvala iz bilo kojeg drugog razloga već da vidiš kako sam.

Moja mašta umire. Moji snovi umiru. A, ja? Ja se budim. Budim se sama, šest stopa daleko od svega. Kopala bih. Ali ne znam s koje strane da kopam."

Kopaj, stara, pa nek je i ona ukleta zemlja puna kamenja. Kopaj s koje god strane onih šest stopa da si. Kopaj sebi put za kući. Ima nas još koji te čekamo. Ima nas još. Kopaj! Sjeti se sebe. Sjeti se prijatelja. Sjeti se dana kad nisi bila sama i kopaj. Jer onaj kamen je još tu. Kamen prijateljstva, davno zakopan.

 
21.11.2006.

Ne kamenom na mačku. Grehota je


Mačke ne volim. Lažem. Bilo me je strah mačaka sve od onog dana kad je jedna komšijska odlučila da se sukobi sa mnom. Logično je da je mačka pobijedila. Ta, bila sam samo dijete koje ne zna da grebe.

Gledam ih cijeli život. Kako se umiljavaju, zadovoljno predu, guraju ti se u krilo i umilno gledaju. Onda, iz nekog, samo njima znanog ćejfa, popišaju ti se na krevet.

Kamen za sve nezasite mačke, koje nosiš na grbači, hraniš, oblačiš, tetošiš, a koje na kraju samo traže još. Kamen, i za sve nas budale, koje zbog lažnog osjećaja krivice pušimo tuđe fore i pomažemo po cijenu sopstvenog zdravlja, vremena i života. Kad bi bio kamen koji bi ovu bolest zaustavio trajno, rado bih ga upotrijebila. Ovako, ostaje mi samo taj mali kamenčić koji se tu i tamo zakotrlja i natjera me da prozborim: “Gdje će ti duša?” da bih već sutradan nastavila po starom.

Nosi Sizife, nosi, kad ne znaš drukčije.

13.11.2006.

Kamen finoće

Poslijepodnevni pokušaj da u miru popijem kapućino i odgovorim na nagomilanu poštu je naglo prekinut poznatim glasom. Prijateljica od prijateljice. Dok ja pokušavam da se prisjetim zašto je tako dugo nisam vidjela, i kad sam zadnji put izlazila sa njom, ona je već privukla stolicu. Dvominutno “gdje si/šta ima/dugo se ne vidjele” je bilo sasvim dovoljno da se sjetim i imena njenog momka. Zašto me nije iznenadilo da su raskinuli? Možda stoga, što je ona redovno upadala iz jedne loše veze u drugu. Prisjećam se izjava naše zajedničke prijateljice kako će ona intervjuisati njene potencijalne momke, izrečene u polu-šali, mada nisam osjećala potrebu da se šalim na račun svježe raskinute veze. Ovaj put je ona bila ostavljena i iskreno je patila. Pričala je o uloženom trudu, nadama, toleranciji, sagledavanju u sebe i svim ostalim analizama u koje se ostavljeno žensko upušta. Žalila sam je, onako iskreno, sapatnički, jer nema te koja ne otplače i neizanalizira bar nekoliko raskida. Iako se u međuvremenu prisjetih našeg zadnjeg izlaska u kojem se ona napila toliko da smo je morale nositi kući, nakon raskida još jedne loše veze, pozvah je da čim prije izađemo.

Tek što je počela pričati o mogućim uzrocima svojeg lošeg odabira, za naš stol priđe i sjede postariji muškarac, vlasnik jednog od onih ljigavih pogleda koji ti smjesta podignu odbrambene reflekse. Dok sam ja spremala jezičinu da se pridruži mom ružnom pogledu, ona ga predstavi kao jednog od povremenih suradnika njene firme. Ne mogu se sjetiti, kad sam zadnji put sjedila u tako neugodnom društvu. Isuviše volim sebe da bih si dopustila boravak u društvu koje mi ne prija, ali njen molećiv pogled me je natjerao da ostanem. Kakvo naporno poslijepodne. Čovjek je bulaznio o svojoj stručnosti istovremeno skidajući pogledom jednu pa drugu. Na prvi pokušaj da pogleda u moj izrez oko vrata dobio je takav pogled da više nije ni pokušao, ali od nje nije odustajao. Osjetila sam nagon za povraćanje, želju da ga pošaljem kamo mu je i mjesto, ali sam šutila zarad njenih poslovnih relacija. On, on je postajao sve neugodniji. Od mene je odustao nakon prve suprotstavljene teze, ali nju nije prestajao da gnjavi sa predavanjem na temu njene struke o kojoj on nije imao ni teoretskog, ni praktičnog znanja. Čak je uspjeo reći i dvije tako očite gluposti, da sam ih ja, kao laik, uspjela prepoznati kao netaččne. Ona je tihim glasom pokušavala da objasni da nije u pravu, ali se nije previše bunila. Tek je tu i tamo, slijegala ramenima u nemoći.

Tortura je potrajala skoro pa sat i pol. U tih sat i pol, mog pokušaja finoće, uspjela sam mu reći da priča gluposti, da nema pojma o čemu pria, da na ovom svijetu postoje ljudi koji defnitivno ne razmišljaju kao on, da je šovinista, rasista, i ignorant. Ona nije rekla ništa, iako njen posao ne ovisi o njemu, već obratno. Nakon sat i pol, ustala sam i ostavila je da se sama nosi sa ljigavcem. Od mene je bilo dosta.

Na putu kući, nisam mogla da se otmem dojmu da je problem svih njenih dosadašnjih veza i kriza bio što je isuviše fina, isuviše nespretna da izrazi svoje osjećaje i mišljenje.

Kamen finoće za glave i srca svih onih krasnih djevojčica koje trpe tuđe bale na svom ramenu, podsmješljive poglede lokalnih ufuranih faca, i neshvatanje okoline. Vrijeme je, djevojčice drage, da naučite da volite i cijenite sebe više nego ostale u vašoj okolini, i da svoju finoću upotrijebite kako treba: Da na najfiniji mogući način, odjebete loše uticaje i još gore ljude iz vaših života.

09.11.2006.

Kamen straha


Ja spadam u kategoriju kukavica. Uvijek me je bilo strah. Svega.

Zato je ona uvijek bila tu. Prvi skok sa stijene dugujem njoj. Prvo klizanje i prvo zalijetanje sankama preko hendeka. Svaki prvi budalaluk je bio njen i uvijek je bio s osmijehom. Ona me je tjerala da preskočim preko svoje smotanosti i da se usudim da napravim milion dječijih, ali i odraslih budalaluka.

Cijeli život mi je bila i dobar i loš uzor, ali i glavni slušalac svih mojih muka. Svaki moj napad kukavičluka sam rješavala telefonskim pozivom njoj. Niko me nije mogao ubijediti da hrabrost nije zarazna, jer je njena bila. Ona je radila ono što smo mi uglavnom maštali. Svako malo, zahvaljujući njenom “neće ti ništa biti ako probaš”, skakala sam i uskakala u ona životna iskustva o kojim me je bilo strah i razmišljati.

Kad je otišla prvi put, divila sam joj se na hrabrosti. O nevoljama u koje je upadala je pričala sa nekim polusmiješkom tako da je svaki njen događaj umjesto suza tjerao osmijeh na lice. Uvijek je bila jedna od onih koje kad padnu, s bilo koje visine, i ma koliko se obili o zemlju, otresu prašinu s tura, nasmiju se i kazu: “Ijuh, padoh. Moram sad ispočetka.” Kad je otišla zadnji put, opet je njena hrabrost bila na granici ludila, a ja sam joj se potajno divila. Skupljala sam hrabrost da barem jednom u životu, napravim nešto totalno hrabro i nesigurno, kao što je i ona pravila. Htjela sam da bar jednom u životu ispitam svoje granice.

Onda, u jednom, vrlo neobaveznom razgovoru, ona se nasmije i kaže: “Mene je cijeli život bio strah. Strah od straha.”

Kamen kukavičluka mi sjedi na srcu. Da probam sve ono što sam probati htjela, da živim sve ono kako bih živjeti htjela. Treba mi kamen straha. Straha od straha, jer očito je, da ga se ne bojim.

08.11.2006.

Kad bi izmisli kamen dovoljno velik da


Dugi niz godina ja o tebi razmišljam sa smiješkom na usnama. Ma ne bi vjerovao kako sam lijepu sliku o tebi stvorila u glavi. Sve najljepše epitete sam ti pripisala. Visočiji si no što si bio. Ljepši si no što si bio. Ima
š puno više kose. Inteligencija ti je do sad prestigla Ajnštajnovu. Gotovo je za nepovjerovati kako si bio dobar prema meni i koliko si se samo trudio oko mene, a da ti ne pričam o silnom poštovanju koje sam od tebe dobila a da nisam ni tražila ni zasluživala.

Već predugo te se sjećam sa: “Kako je on samo krasan bio. Šteta što ga nisam više voljela.” Ne znam šta mi bi da te se zaista sjetim. Propalica od preko dvadeset i nekoliko koji nije imao pametnija posla već da se nateže sa jednom šesneastogodišnjakinjom.

Dragi moj, da smo živjeli u nekoj od ovih zapadnih zemalja, ti bi završio u zatvoru. Ako sam ja bila zbunjena tinejdžerka ti si bio dovoljno odrastao da skontaš da ono što činiš nije normalno. Doduše, ti nikad nisi ni bio normalan. Samo sam te ja takvog stvorila u svojoj glavi.

Šteta što nema dovoljno velikog kamena da pogodi sve ufurane tinejdžerke i sve matore, emocionalno nezrele dripce koji se motaju oko njih, u svom jadu i nemoći da se nose sa zrelim osobama. Baš šteta.

06.11.2006.

O Sizife, ja više ne mogu

 Jedna vamo, ne znate je vi, otkako je znam, a znam je predugo, priča o idealnom muškarcu kao visokom, tamnoputom liku poprilično razvijenih ramena. Dakako, cijeli život se zaljubljuje u mršave, plavušane kila plafon šezdesetak.

I svaki taj mršavko joj nepopravljivo slomi srce, bar na nekoliko dana. Istina ima običaj da se pretvara kako pati mjesecima, ali već nakon nekoliko dana je opet u izviđanju.

Problem je što nakon tih mršavih plavušana izlazi isključivo sa visokim, crnomanjastim, poprilično razvijenih ramena, koji su igrom slučaja il sportisti il navijači bar jednog od lokalna dva tima. Trebam li reći da je sve ijedan od tih širokorameničnih bio i poprilično nerazvijenog mozga.

Tako se ona već godinama zaljubljuje u neke plave mršavke, visoke inteligencije i jos visočijeg ega, a popravlja se sa grmaljima. Grmalji se naravno opsesivno vezuju za nju i treba joj cijela četa pomagača da ih se otarasi.

Kada se jednog lijepog, sunčanog dana zaljubila preko glave u povisokog, poprilično razvijenog plavušana, zavidne inteligencije, laknulo mi je, sve dok ga nisam upoznala. Ta je priča, vrlo neslavno završila, a još neslavniji je bio njen pokušaj trojice grmalja zaredom koji su redom navijali za Želju. Iza toga su slijedila dva malo manja, ali ne i tanja navijača Sarajeva, da bi opet došao neki posvijetli mršavko koji nikad u životu nije odgledao nijednu fudbalsku utakmicu. Naravno, i taj joj je slomio srce, na cijelih nekoliko dana.

Zašto ja ovo pričam? Zato! Zato, što je opet pronašla nekog grmalja koji je papak. Jeste. Papak. Evo naglas, i mislim da je više dosta. Njoj ne treba kamen. Njoj treba hrkljuš i to neki koji će je konačno osvijestiti da pogleda oko sebe i konačno, za svoje sopstveno dobro, ali i za mir nas prijatelja izađe sa normalnim momkom, kojem neće gledati u ramena i retoričke sposobnosti, već u dušu i srce. Primjeti naglasak na “normalan”.


Stariji postovi

<< 06/2007 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

KAMENOLOM

KOMŠILUK

KOMŠILUK II

KAMENA S RAMENA
kamengori / @ / hotmail.com

Brojač posjeta
14679

Powered by Blogger.ba